Novinari bez zaštite protiv nasilnika

„Iz bezbjednosnih razloga, saznanja o životnoj ugroženosti, bio sam prisiljen napustiti Bosnu i Hercegovinu. Do daljnjeg se neću oglašavati“, ukratko je, prošle nedjelje, na svom blogu objavio bh. novinar Slobodan Vasković.

Samo dan kasnije novinari u Srbiji stali su u zaštitu svoje kolegice Sajme Redžepefendić, novinarke Regionalne televizije Novi Pazar, kojoj su zaprijetili smrću zbog objave svojih promišljanja u jednom Facebook statusu.

I da bi se nastavio niz, iz Vojvodine je stigla vijest kako se nekadašnji glavni urednik portala eVršac Aleksandar Čupić prestao baviti novinarstvom pola godine nakon što je na njega kamionetom nasrnuo lokalni moćnik nezadovoljan onim što je pisao.

Predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva (HND) Saši Lekoviću nedavno su napola prerezani vijci na prednjem kotaču automobila. Stručnjaci su upozorili kako prepiljeni vijci mogu prouzročiti otpadanje kotača, ali i prometnu nesreću sa smrtnim ishodom.

Prijetnje novinarima, pa i fizički napadi, nisu rijetkost. Ravnateljica agencija HINA Branka Valentić, a poslije nje i glavni urednik portala Forum Goran Borković dobili su prijeteća pisma. Hrvatska javnost pamti i premlaćivanje novinara istraživača Željka Peratovića.

HND je nakon svega pozvao nadležne institucije na istragu i primjerene reakcije, ali i samo mogao konstatirati da „još uvijek nije riješen niti jedan slučaj prijetnji novinarima u Hrvatskoj te da se broj uvreda koje uključuju govor mržnje kao i izravne prijetnje novinarima drastično povećao“.

Sve je to još jednom ukazalo na sve rašireniji problem prijetnji, ali i izravnog fizičkog nasilja prema novinarima koje više ne napadaju samo zbog tekstova ili priloga, nego i zbog objave statusa na društvenim mrežama. Balkanska društva očito postaju sve opasnija za novinare, iako su i zakonska rješenja, ali i mogućnosti da se dođe do počinitelja, koji sve češće nisu ni anonimni, danas sve jednostavniji.

Osjećaj nesigurnosti

„Dobijala sam pretnje i u komentarima, nazivali su me pogrdnim imenima, a bilo je i onih koji bi mi skinuli glavu sa ramena. Bila sam mirna i nisam htela ništa da preduzimam dok nisam dobila pretnju smrću mojoj desetomesečnoj bebi. Kada sam otvorila tu poruku, sledila mi se krv. Otišla sam u policiju i prijavila ceo slučaj”, prepričava Sajma Redžepefendić ono što joj se događalo posljednjih dana.

Osim kao novinarka, angažirana je već četiri godine i u organizacijama civilnog društva. Posljednjih 10 mjeseci je na porodiljnom bolovanju, pa se posvetila problemima samohranih roditelja u Novom Pazaru za koje kaže da su jedna od najugroženijih kategorija stanovništva. Odlučila je na svom Facebook profilu objaviti problem s kojim se suočavaju dvije samohrane majke, ogradivši se od loših namjera i želje da bilo koga napada. Nakon objave statusa, koje je prenio portal Glas Pazara, uslijedile su prijetnje.

„Ovo nije prvi put da sam bila izložena pretnjama i naravno da strahujem. Ne osećam se bezbedno u gradu gde sam odrasla, školovala se i stekla porodicu. Strah me je da sve ove pretnje ne budu bezazlene i iz okvira poruka na Facebooku pređu na verbalne i fizičke napade”, ukazuje Redžepefendić.

Mali korak od riječi do djela

Nevladina aktivistica Aida Ćorović, koja je svojedobno zbog prijetnji imala cjelodnevnu policijsku pratnju, kaže kako je „od reči do delanja mali korak, a od verbalnog nasilja veoma lako se prelazi na fizičko“.

„Javna i politička scena su prezasićene nasiljem, kako verbalim, tako i fizičkim, a mediji snose svoj deo odgovornosti za stvaranje atmosfere nasilja. Nasilje među decom i mladima je postalo uobičajani obrazac ponašanja. Pojedinac je nezaštićen i svako od nas, čak i slučajno, može biti žrtva. Posebno su nepoželjni i targetirani oni koji na bilo koji način ukazuju na neku društvenu nepravilnost i nepravdu“, smatra Ćorović.

Upozorava i na „plaćene pse tragače koji krstare društvenim mrežama i love svaki, čak i šaljivi i ironični komentar“, pa se novinarkama i novinarima, nevladinim aktivisticama i aktivistima te javnim osobama koje su aktivni na društvenim mrežama često prijeti i izloženi su javnom šikaniranju.

„Problem je mnogo ozbiljniji ako se ima svest o tome da svaka budala, u ime nekog 'višeg cilja', sebi može dati zadatak da i fizički napadne osobu kojoj su pretnje upućene. Iz svog iskustva znam da smo i ja i moja porodica najveće strahove imali zbog tih 'slobodnih strelaca', bezumnika, mentalno i moralno poremećenih ljudi koji podležu samo sopstvenim shvatanjima i zakonima“, podsjeća Ćorović.

Društva sve opasnija za novinare

Protiv osoba koje su prijetile Sajmi Redžepefendić podnesena je kaznena prijava, a Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) odmah je stalo u zaštitu svoje kolegice. Podsjetili su i kako je za kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti novinara zapriječena kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora.

Na pitanje postaju li balkanska društva sve opasnija za novinare, predsjednik NUNS-a Vukašin Obradović odgovara kako je „sve veći broj pretnji upućen novinarima preko društvenih mreža povezan sa činjenicom da su tradicionalni mediji pod žestokim pritiskom i kontrolom vladajućih garnitura i vlasnika“. I zbog toga, nastavlja, „slobodan prostor na društvenim mrežama praktično postaje oaza slobodnog mišljenja“.

„U tom odmeravanju snaga, osim primitivnih uvreda koriste se često i pretnje koje se upućuju novinarima. Neefikasnost istražnih organa u onim slučajevima koji su prijavljeni policiji i tužilaštvu ohrabruju siledžije i te pretnje često imaju jeziv prizvuk i unose nesigurnost i strah kod novinara što je i cilj ovakvih kampanja“, ukazuje Obradović.

Prijetnje kao svakodnevica

Iz serije prijetnji, ali i izravnih napada na novinare, glavni urednik hrvatskog portala Faktograf Petar Vidov podsjeća na pokušaj atentata na Sašu Lekovića. Uvredama i prijetnjama Leković je bio izložen do te mjere, navodi Vidov, da su mu postale svakodnevica.

„U takvim je okolnostima samo pitanje vremena kada će nekakve virtualne prijetnje postati vrlo stvarna životna ugroza“, upozorava.

Kad su prijetnje i govor mržnje na internetu u pitanju, Vidov smatra da oni postaju radikalniji i degutantniji kako društvo postaje sve više polarizirano, pa je „strah za vlastitu egzistenciju novinara i aktivista suočenih s takvim prijetnjama realan i opravdan“ .

„Digitalno doba sa sobom je donijelo nove, efikasnije metode komuniciranja koje pritom svakome tko je iole informatički pismen omogućavaju zaštitu potpune anonimnosti. I to nas je natjeralo da se suočimo sa surovom činjenicom da u našem okruženju egzistira znatna količina nasilnika i primitivaca koji su se bez ikakve moralne zadrške spremni sadistički iživljavati nad onima koje percipiraju kao svoje ideološke protivnike“, objašnjava Vidov.

I on, kao i Obradović, smatra kako su „najbolja zaštita koju novinari i novinarke mogu imati njihovo javno djelovanje i solidarnost drugih novinara koji moraju inzistirati na izvještavanju o prijetnjama upućenim njihovih kolegama“.

„Državni represivni aparat – policija i pravosuđe – sigurno bi mogao napraviti puno više, samo kad bi za tako nešto postojala politička volja. Nažalost, oni koji bi trebali osiguravati sigurnost svim građanima, pa tako i novinarima, prijetnje koje novinari dobivaju rijetko shvaćaju ozbiljno prije nego nešto ozbiljno pođe po zlu“, ukazuje Vidov.

Nema optimizma

Sve ono što pričaju njezine kolege, Sajma Redžepefendić je stvarno i doživjela. Priznaje kako su joj posljednje dvije godine posebno teške.

„Nisam optimista, jer su novinari uvek za sve krivi. Bojim se da će oni nas promeniti, a ne mi njih. Svedoci smo raznih napada na novinare, a plaši to što društvo i javnost u velikoj meri to toleriše. Smatram da se više ne bi ponavljalo kada bi nekoliko njih adekvatno kaznili”, napominje.

Ni Aida Ćorović nije optimistična na pitanje tko može zaštititi novinare i aktiviste jer na balkanskim prostorima „nema država, sistema, institucija, niti volje i snage da se dese pozitivne promene”.

„Ni podrška koja je nekada dolazila od tzv. međunarodne zajednice više ne stiže i sve ono što dotični rade jeste jedna ogromna, bahata i pokvarena hipokrizija koja šuruje sa toksičnim političkim elitama na Balkanu. Kako naći snagu posle godina borbi nastojanja da stvorimo pristojna društva? Kako se ispraviti i podići ispod ogromnih tereta egzistencijalnih problema i ličnih drama i muka? Nema nama nikoga do nas samih, ali kako, kojim putem i s kojim snagama“, zaključno pita Ćorović.