Pritom, te odštete su redovno tražene u bezobraznim iznosima, koje sudovi – kako je po svojoj praksi izračunao jedan advokat – u principu smanjuju i izriču iznose od oko 300 hiljada dinara.
Nekada davno je, inače, bila dobra praksa sudova da ne sude parnični postupak dok se ne završi krivični postupak zbog klevete protiv novinara, tretirajući krivični postupak kao prethodno pitanje. Odavno sudovi takve prijedloge ne prihvaćaju, ali zato – gotovo kao pravilo – prihvaćaju svaku, pa i najbesmisleniju tužbu za odštetu. Stariji među nama se, s najvećim poštovanjem, prisjećaju beogradskog suca Dušana Radoševića koji se dugi niz godina bavio tzv. štamparkama i koji je besmislene privatne tužbe – sve po zakonu – odbacivao. I prihvaćao one osnovane.
Ne zna se koliko tužbi protiv novinara i medija ima – NUNS je, recimo, 2012. godine imao podatak da je samo pred Višim sudom u Beogradu od 242 parnice pokrenuto zbog klevete njih 40 posto bilo zbog informacija objavljenih u medijima, a pogođeni duševnim bolom prednjačile su estradne zvijezde, političari i biznismeni. Neki mediji i novinari “svoje” tužbe prijavljuju novinarskim udruženjima, neki sve to rješavaju u tišini.
Kod samih sudaca, kod većeg broja njih, nema mnogo razumijevanja za novinare i medije, kao ni znanja zakonitostima novinarskog posla ili procesa proizvodnje novina, TV ili radijskih priloga itd. Tako će baš svaki sudac ili sutkinja ispitivati notorne stvari: da li je novinar sam odlučio o čemu će pisati, da li je glavni urednik vidio tekst ili odgledao prilog, čemu služe urednici u redakcijama, pa se tako nemilosrdno troši novac poreznih obveznika i vrijeme glavnih i odgovornih urednika koji odgovaraju na besmislena pitanja, jer oni su – u svakom slučaju – suodgovorni s novinarom-autorom za ono što je objavljeno i što će biti plaćeno onima koji su u strašnim duševnim bolovima.
Ono drugo što je bjelodano jest to da su rijetki suci koji bar solidno poznaju medijsko pravo, kako ističe predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić. Njegovo udruženje je u više navrata s OEBS-om organiziralo “radionice” za novinare i suce (kao i NUNS, uostalom), ali – kaže on – taman kad pomisle da će napokon biti sudaca specijaliziranih za pitanje medija, njih zahvati ili neka smjena, ili nekakva rotacija. Najnoviji slučaj kojim se to udruženje bavilo je slučaj “Bečejskog mozaika”, u kojem je presuđeno u korist tog lista, jer se sutkinja pozabavila medijskim propisima; prije toga, na primjer, nije znala što je Savjet za štampu, da bi njenu odluku ukinuo Apelacioni sud u Novom Sadu. Gruhonjić upozorava na još nešto: dva najdrastičnija slučaja, onaj Vladimira Ješića koji je dobio spor sa vjekovnim ministrom Velimirom Ilićem (koji ga je nogom udario za vrijeme intervjua u tv-studiju), ali još nije dobio odštetu, kao i na slučaj Željka Bodrožića, vjerojatno novinara s najviše naplaćenih odšteta duševno povrijeđenima, kojem – s druge strane – država godinama odbija isplatiti ono što je, uz pomoć Yucoma, izborio pred Komitetom za ljudska prava UN-a.
Tu dolazimo do još jednog problema na strani suda: nepoznavanje odluka i stavova Evropskog suda za ljudska prava. Tako su vrlo česte presude sudova u slučajevima kad novinare tuže lokalni funkcionari i traže odštete zbog navodnih kleveta. Već nekoliko presuda je taj sud u Strasburu donio protiv države Srbije zbog toga, zauzimajući stav da su takve presude kršenje slobode izražavanja. Ne vrijedi niti to što je prije četiri godine identičan stav zauzeo i tada najviši sud u zemlji, Vrhovni, da javna ličnost mora imati veći stupanj tolerancije kad je izložena kritikama i komentarima u javnosti.
U svim postupcima novinari sucima moraju dokazivati i javni interes. Tu se valja prisjetiti davne smiješne epizode koju je doživio Predrag Koraksić Corax: sudac u predmetu u kojem je on navodno povrijedio duševni mir Vojislava Šešelja, pitao ga je: “A jeste li vi tražili dozvolu od Šešelja da ga crtate?”. Teško da je danas iole drugačije, pogotovo u vremenu kad se pokušava udaviti i ono malo medija koji se usude kritički govoriti o društvenoj stvarnosti i preispitivati odluke i ponašanje političara i ostalih.
Nakon dekriminalizacije krivičnog djela klevete, potvrđuje advokatica Kruna Savović, pravna zastupnica NUNS-a, novinarima nije lakše. Ona potvrđuje, iz svog iskustva, da su i ranije novinari nerijetko bili oslobađani u krivičnom, a osuđivani na plaćanje odšteta u parničnom postupku. Ona vidi određene pomake u kompetenciji sudaca, posebno sudova u Beogradu, ističući kao, npr. dobru presudu u parnici koju je Milan Beko vodio protiv Verana Matića, Jugoslava Ćosića i Vladimira Novakovića, te B92, kao što je također pozitivna presuda Apelacionog suda u Novom Sadu kojom nije prihvaćen odštetni zahtjev Miladina Kovačevića protiv B92; to je onaj nasilnik koji je u Americi prebio studenta, pa je uz pomoć konzularnih službenika pobjegao u Srbiju, da bi bio “sitno” kažnjen, a da bi država – svi mi – do danas nejasno zašto, platili nekih milijun dolara Americi.
No, kaže advokatica Savović, imamo i suprotnih primjera koji pokazuju da suci nerijetko misle da novinari imaju vremena i resursa da istražuju kao policajci ili državni organi; iako, često je baš tako, moramo dodati. Navodi i konkretan primjer: ponovo B92, kojem je Viši sud u Beogradu, a potom i Apelacioni, odrezao 200 hiljada dinara naknade bivšoj pomoćnici ministra zdravlja Zorici Pavlović (“afera vakcine”), čiju je dušu strašnim bolovima pogodilo objavljivanje službene bilješke MUP-a Srbije. Oba suda su stala na stanovište da službena bilješka MUP-a nije zvanični dokument državnog organa. “Kako, uz takav stav, očekivati da se novinari bave temom korupcije?”, pita advokatica Savović. Isto to pitao je u vrijeme presude, u junu ove godine, i advokat Slobodan Kremenjak, navodeći da takav stav otvara mnoga pitanja, i medijska i sudska, ali i OEBS-ova Dunja Mijatović, koja je – valja se podsjetiti - tada navela: “Kada novinari zasnivaju svoje izveštavanje na sadržaju iz zvaničnog izveštaja, međunarodni standardi nalažu njihov imunitet u slučajevima gde to doprinosi javnoj debati o pitanjima legitimne zabrinutosti”. Javna debata je izostala, tek se oglasio predsjednik Apelacionog suda u Beogradu Duško Milenković, i začuđen reakcijom OEBS-a i Mijatovićeve konstatirao da Odjeljenje sudske prakse tog suda redovno prati međunarodne standarde i nastoji da stalno razvija sudsku praksu u medijskoj oblasti.
Utisak novinara pred sudom je da se procesi protiv novinara brzinski rješavaju, uglavnom bez ustanovljavanja dokaza i bez traženja istine. Iako, imamo i sasvim drukčije slučajeve, poput “rekordera” kragujevačke “Svetlosti” osuđene da plati više od 789 hiljada dinara (plus kamate i troškovi) duševno oboljelima zbog teksta iz juna 1994. godine. Presuda je nakon gotovo 19 i pol godina, kada list odavno više ne postoji, tadašnji direktor je u međuvremenu umro, kao i autor teksta.
Nimalo ne tješi to što niti u regiji nije situacija bolja, pogotovo u Hrvatskoj koja je uvela i krivično djelo sramoćenja. Tu je – kako svjedoči slučaj novčano osuđene Slavice Lukić iz „Jutarnjeg lista“, koja je objavila priču o privatnoj klinici koja je na sumnjiv način dobila državni novac – volja samog suca/sutkinje da li će takvu neku temu ocijeniti od javnog interesa, ili će zauzeti stav da to nije „pravo javnosti da zna“, pa ni poreznih obveznika, već je o „ sramoćenju“ riječ.
Još da se oni dosjete da policijska službena bilješka nije zvanični dokument, a ovi naši da prepišu sramoćenje u nekim budućim hitnim izmjenama krivičnih ili medijskih zakona...
Tekst proizveden u okviru projekta Besplatna pravna pomoć koji od 2011. godine podržava organizacija Civil Right Defenders.