Radulović je tužio Studija B i glavnu i odgovornu urednicu Ivanu Vučićević jer je u emisijama "Vesti u 10" i "Vesti u 7", emitovanim više puta tokom 20. i 21. maja 2016, navedeno da reketira odbornike i poslanike pokreta, da je licemer, strastveni kockar koji preferira kockarsku igru "Barbut", da je iz stečajnih postupaka izvukao milionske iznose i da je na čelo vračarskog odbora postavio svog rođaka.
Na ime naknade štete Radulović je tražio 240.000 dinara.
Sud je utvrdio da je Studio B povredio Raduloviću čast i ugled objavljivanjem informacija da je reketaš i strastveni kockar koji preferira ilegalnu kockarsku igru "Barbut" jer do kraja postupka nije pružen nijedan dokaz da je pravosnažno osuđen za reketiranje, krađu i prevaru.
Medijima je, u skladu sa Zakonom o javnom informisanju, zabranjeno da objavljuju informacije kojima se neko označava krivim pre pravosnažne odluke suda, naveo je Sud, ističući da činjenica da su zabranjene informacije preuzete od drugih medija, "Informera" i "Kurira", ne oslobađa Studio B od odgovornosti za štetu.
"Prenošenje tuđe nedopuštene tvrdnje (informacije) je isto što i iznošenje sopstvene nedopuštene tvrdnje”, navodi se u obrazloženju odluke Sud i ukazuje da se Studio B ni na koji način nije distancirao od "objavljene tuđe nedopuštene tvrdnje".
Studio B je, smatra Sud, mogao u duhu "dužne novinarske pažnje", što između ostalog podrazumeva dužnost novinara, da konsultuje najmanje dva nezavisna izvora informacija koja će datu informaciju da ospore ili potvrde.
Sud je naveo da javnost ima opravdan interes da putem medija sazna za određene pojave ili događaje iz života javnih ličnosti, a da su mediji dužni da o tim događajima javnost informišu "istinitim, potpunim i blagovremenim informacija", jer su mediji odgovorni jedino javnosti, a ne izdavaču, vlasniku, državi, interesnim grupama.
Prema Sudu, mediji su dužni da s pažnjom primerenom okolnostima, pre objavljivanje informacije, provere poreklo, istinitost i potpunost informacije, što podrazumeva i da se čuje druga strana ili se konsultuju najmanje dva nezavisna izvora.
Sud nije prihvatio kao valjeno opravdanje Radulovića da nije tražio objavljivanje odgovora, demantija i ispravake informacije jer smatra da tako nešto, poučen ranijim iskustvom, ne bi imalo nikakvog smisla.
Za ostale navode na koje se Radulović žalio, Sud je utvrdio da se podvode pod slobodu izražavanja po evropskim standardima slobode medija, jer po tom standardu sloboda izražavanja važi i za "informacije" i "ideje" koje vređaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji deo stanovništva, kao i za one koje su "preterani i provokativni" iskazi.
Obe strane imaju pravo žalbe Apelacionom sudu.
Ovaj tekst je proizveden u okviru projekta Pravni saveti i zastupanje na sudu za članove NUNS - a koji podržava je organzacija Civil Rights Defenders.